Spomen obilježja kroz istoriju

Nadgrobni spomenici su kroz istoriju bili poznati pod različitim imenima, kao što su nadgrobno kamenje, nadgrobni spomenici, spomen-ploče i dr. Svi oni imali su istu funkciju da sačuvaju uspomenu i dugo sjećanje na pokojnika. Nastanak nadgrobnih spomenika su isprva predstavljale gomile skupljenog kamenja ili komada drveta na grobnom mjestu. U nekim mjestima kamenje (poznato pod nazivom vučije kamenje) je bilo smješteno po cijelom tijelu kako bi se spriječilo da životinje otkriju i oskrnave plitki grob.

Arheolozi su otkrili grobnice neandertalaca koje datiraju iz perioda od prije 20,000-75,000 godina, gdje su tijela otkrivena u pećinama sa velikim gomilama kamenja ili stijenama koje pokrivaju otvore. Smatra se da su ove grobnice bile slučajne, bar isprva. Ranjenici su vjerovatno bili ostavljeni da se oporave, a kamenje ili stijene su gurnute ispred pećine radi zaštite od divljih životinja. Jedno od najstarijih spomen obilježja je Sharindar pećina u Iraku, gdje se nalaze ostaci osobe oko koje je razbacano cvijeće, a čije kosti datiraju oko 50.000 pne.

stari-nadgrobni-spomenikKako je vrijeme prolazilo razvijali su se razni metodi sahrane a sa njima i spomen obilježja. Na teritoriji današnje Kine pojavili su se prvi kovčezi u kojima su sahranjivali svoje mrtve, negdje oko 30.000 godine pne., da bi grobno mjesto zatim obilježili kamenim spomenom. Mumifikacija i balzamovanje su korišteni oko 3200 godine pne kako bi se  sačuvala tijela egipatskih faraona za zagrobni život. Faraoni bi bili pohranjeni u sarkofag i smješteni u grobnicu zajedno sa  statuama koje predstavljaju njihove sluge i provjerene savjetnike, kao i zlatom i obiljem bogatstva da se obezbijedi njihovo prihvatanje u zagrobnom životu. Kremiranje, koja je počelo u isto vreme kao i mumifikacija, je takođe rasprostranjen metod čuvanja uspomena na preminule. Kremiranje danas čini 26% svih metoda memorijalizacije pokojnika u Sjedinjenim Državama i čak 45% u Kanadi.

Kako su se religije razvijale, na kremiranje se počelo gledati s prezirom. Mnoge religije su čak i zabranile kremaciju, tvrdeći da je ostatak paganskih rituala. Pokop je bio prihvatljiviji metod, a često su se preminuli ostavljali par dana u kući, kako bi se prijatelji mogli oprostiti i izraziti svoje poštovanje. 1348 godine kuga je pogodila Evropu i primorala ljude da pokopaju mrtve u što kraćem roku i daleko od gradova. Ova praksa se nastavila sve dok groblja nisu postala prepuna, i dok se zbog brojnih plitkih grobova bolest nije nastavila širiti. 1665. godine engleski parlament je donio odluku da se smiju održavati samo sahrane sa manjim brojem prisutnih, a zakonska dubina grobova je morala iznositi 6 stopa (1,8 m). To je u velikoj mjeri smanjilo širenje bolesti.

Prvo groblje sa nadgrobnim spomenicima koje je ličilo na ova kakva danas poznajemo je osnovano u Parizu, 1804. i nazvano je „Vrtno  groblje”. Groblje Peere – Lachaise je vječni dom mnogih poznatih imena kao što su Oskar Vajld, Frederik Šopen i Džim Morison. Upravo u ovim „vrtnim“ grobljima nadgrobni spomenici i memorijali su se razvili i došlo je do pojave umjetničkih zanatskih radova na nadgrobnim spomenicima.

Nečiji socijalni status određivao je veličinu i umješnost spomen-ploče. Rani spomenici prikazuju užasne scene sa skeletima i demone sa ciljem da usade strah od zagrobnog  života kod živih. Kasnije, u devetnaestom vijeku, nadgrobni spomenici su  evoluirali u korist mirnijim scenama, kao što su scene heruvima i anđela koji vode preminulog u zagrobni život.

Spomen obilježja kroz istoriju
4.1 (82.79%) 43 votes